Crtice iz školstva i kulturnih aktivnosti gradišćanskih Hrvata 1919-1923.

Zakon iz 1907. i uvođenje mađarskog jezika 

Mađarska Sovjetska Republika nastojala je riješiti narodnosno pitanje, a ujedno i njegovo najurgentniju zadaću, tj. hrvatsko školstvo, koje je primijenom Apponyijeve naredbe bilo u nezavidnom položaju. Naime, ministar grof Albert György Apponyi (1846. 1933.) 1907. godine donosi zakon, poznat po nazivu Lex-Apponyi te prema svom 27. zakonskom članu sadrži odredbu o uvođenju nižeg stupnja mađarskog jezika u nastavu narodnosnih škola, tj. da se već od nižih razreda uči mađarski jezik, kao i u uredima da se njime služi, i svi natpisi trebaju biti na mađarskom.

Ovaj zakon je teško pogodio sve narodnosne škole, tako i nastavu hrvatskog jezika u Ugarskoj Kraljevini.

U travnju i svibnju 1919., dakako još za vrijeme vladavine komune, na Njemačkom autonomnom području u Gradišću nadziranje hrvatskih škola povjereno je učitelju i pjesniku Tomi Benedikiju u Štikapronu (Büdöskút, Stinkenbrunn). Pretpostavljamo da je učitelju Ivanu Dobroviću u Mjenovu (Malomháza, Kroatisch Minihof) i njegovoj radnoj skupini nalog za sastavljanje čitanke i gramatike pod naslovom Početnica i perva štanka za katoličanske hervatske škole šopronske, mošonske i železanske krajine I. i II. razreda 1. kolovoza 1919. dalo vodstvo Njemačkog autonomnog područja te je udžbenik tiskan u Šopronu 1920. godine.

Očito, glede razvoja hrvatskog školstva od 1918. do 1920. godine ništa značajnije nije urađeno, problem je ostao isti, kao što je i bio. U slučaju povratka na školsku praksu do Apponyijeve naredbe, na temelju ovdje citiranog članka čovjek priprosto ima osjećaj da je jedan dio hrvatskih učitelja bojkotirao ponovno uvođenje nastave raznih predmeta na hrvatskom jeziku, kao što su to činili i učitelji podravskih hrvatskih naselja u Mađarskoj, okupirani od strane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovena u Sigetvarskom i Barčanskom kotaru. U Gradišću pod izgovorom da nemaju školske udžbenike.

Naše novine 10. siječnja 1920. godine u rubrici Glasi donose: „Hervatski jezik. Minister vere i podučavanja je odredil, da se po hervacki škola učnja hervatskom jeziku upravlja, ako stanovniki tako potribuju.

Po naši obšina su mnoge školske stolice jur zdavno odlučile, da će bit jezik učnje hervatski, a uzato od III. razreda čedu učit i deržavni jezik. Vindar je ovo odlučenje već mesti na papiru ostalo. Doprinesu za uzrok učitelji, da ni hervatski knjig.

Pravo imadu, da ji nih, ali čversta volja more i tomu pomoć. Za I. razred su segurno još već mesti na podu školskom zahićene hervatske školske table, ke moru jako lahko nadomešćat Početnicu, dokle se dogotovi (Na Fileži su se ov tajedan našle na podu dičačke škole.) zopet prirodopis, zemljopis, povest, fizika, slovnica se jako lahko najt moru va vsakom selu (pomišlja se na hrvatske školske udžbenike koje su pripremili učitelji u zapadnougarskim mjestima – autorova opaska). Poznam već mesti seljačke stane, kade ove knjige skerbno čuvadu još.

Pak ako se i nebi mogle ove dostat, su takovi muži naši gospodini školniki učitelji, da za svoje škole moru na kratki spisat potribne nauke va hervatskom jeziku. A dici se more pak napisat na tablu ter tako se razširit. Pokojni filežki školnik Piufsich su i va ovom mešter bili. I ovde je zlatna istina: Pomozi si, pak će i Bog pomoć. Vsagdar već hasni manje ali dobro va materinskom jeziku, neg preveć nikakarko; kako su se naši oci, stari oci iz svetoga Pisma naučili štat-pisat, tako se da i kod nas pomoć.

Pak neće si malo škodit, ako se mlaja generacija hervatski učiteljov zaista tersi naučit hervatski; tuliko je i kruh vsakidanji vridan, ako na više uzroke zabimo. (Da me dobro razumu, prilažem i ovim redom: komu ni skrojeno, neka si ne viša na se!)”

Nažalost problematika hrvatskog školstva u Zapadnoj Ugarskoj, nije ni do dana današnjeg obrađena i riješena.

No pored školskog pitanja hrvatski prvaci u Gradišću su i nadalje nastojali promicati razne kulturne aktivnosti: Ivan Dobrović je 10. kolovoza 1919. sazvao hrvatske svećenike u Filež svrhom utemeljenja Hrvatske kulturne udruge. Hrvatsko kulturno društvo bit će utemeljeno 20. rujna 1920. u Šopronu.

Valja istaći kako su hrvatski intelektualci u zapadnomađarskom kraju štitili svoj hrvatski narod, upravo kao i prvaci bunjevačkih Hrvata, dokle druge hrvatske etničke skupine u Mađarskoj nisu imale svoju inteligenciju i bili su više izloženi pomađarivanju.

Petar Jandrišević, svećenik na Stinjaki (Pásztorháza, Stinatz), od 1924. do 1938. župnik u Čembi, 2. listopada 1920. godine upućuje memorandum Ministarstvu za narodnosti u Budimpešti, dajući sažetak narodnosnih zahjeva zapadnomađarskih Hrvata.

Svoje prijedloge o rješenju zapadnomađarskog (hrvatskog) pitanja uputio je i na županijsku upravu u Szombathelyu; bio je pristaša ideje da Hrvati moraju opstati u sentištvanskoj zajednici. Hrvatsko Narodno Vijeće je 1920. pretočeno u Hrvatsko kulturno društvo u Šopronu, a koje je u Austriji pretvoreno 1923. u Hrvatsku stranku (HS) te 1929. u Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, dok je mađarska strana ostala bez ikakve organizacije. Hrvatsko kulturno društvo u Šopronu utemeljeno je 28. travnja 1921. godine čiji je bio predsjednik Štefan Pinezić, a uz njega radili su Ivan Dobrović i Petar Jandrišević. Na hrvatskoj lokalnoj razini djelujući pjevački zborovi i kazališne grupe preferirale su širenje mađarskog jezika. Bilo je zaista pokušaja još za vrijeme Mađarske stvoriti Hrvatsko kulturno društvo, koje je trebalo dobiti ime Miloradićevo društvo, no zbog političkog preokreta od toga nije postalo ništa.

Hrvatska Stranka se osnovala tek nakon priključenja pokrajine Austriji 1922. i prestala raditi 1927. kada se vođa dr. Lovre Karall pogodio s Kršćanskosocijalnom strankom. Hrvati su ušli u politički život Austrije nepripremljeno, kaotično, posvađeno, naivno a austrijske moćne stranke su iskorištavale tu naivnost, neupućenost Hrvata. Već samoga Stipetića staviti na čelo stranke je bila kriva odluka. Propaganda o HS je došla prekasno, austrijske stranke su u to vrijeme imale svoje izgrađene strukture iz kojih se nisu mogli izlučiti Hrvati nekakvim narodnosnim programom. Hrvati su bili zastupani u svim austrijskim strankama i u Velikonjemačkoj, iz koje se morali povući jer ih centrala iz Beča eliminirala kao nepoželjne članove.

Gradišće je dobilo svoje školske zakone i osiguranje školstva na osnovi St. Germainskog ugovora. Razumljivo da su neki krugovi mislili eliminirati manjinsko školstvo, u prvom redu Velikonijemci sa svojim školskim društvom Südmark, no to nije uspjelo jer se manjina u onom vremenu kršćanskosocijali i socijaldemokrati slagali i vehementno branili školstvo i korak po koraku ostvarili manjinski zakon, koji je 1937. postao i ustavnim zakonom Austrije, navodi Nikola Benčić u pismu upućenom autoru.

            Hrvatima koji su ostali u Mađarskoj obećana školska prava nisu ostvarena, dapače, između dva rata ostali su bez novina i kalendara, ustvari, dobili su za nagradu ono čime ih je kaznio raniji Lex-Apponyi.

                                                           Đuro Franković

Comments are closed.