Povodom 430. obljetnice Vramčeve Postille

Primjerak u knjižnici Klimo u Pečuhu

Vramčeva „Postilla” najveće je prozaičko književno djelo na hrvatskokajkavskom jeziku iz 16. stoljeća. Jedan od rijetkih primjeraka naći će se i u knjižnici Klimo u Pečuhu, te je djelo restaurirano, dok stoljećima stoji na raspolaganje čitateljima.

Postilla Antuna Vramca (1586.)

O Antunu Vramcu (Vrbovec, 9. lipnja 1538. – Varaždin, 1588.) nam je poznato da je bio hrvatski pisac. Upisuje studij 19. travnja 1558. u Bečkom sveučilištu, gdje ostaje sve do 1561/62. godine. Ove dragocjene izvorne podatke otkrio je Alojz Jembrih, naišavši na njih u maticama Sveučilišta, naime pod jedanaestim brojem stoji upis: Anthonius Wzametz Fridauiensis Styrus sol. den. Značilo bi to da je rođen u istočnoj Štajerskoj u Ormožu (na latinskom Fridauiensis). Jedan dio svoje je mladosti Vramec provodio u Beču, međutim zasada nije nam poznato tko ga je slao na bečke studije i koje je imao profesore i školske drugove. U ovom gradu pružala mu se mogućnost da dobro upozna bit protestantizma, ali nije prihvatio Lutherovu doktrinu, pretpostavlja Alojz Jembrih.

Vramec u međuvremenu navodi u svojoj Kronici da je on „v Rime doktorem postal” (1567.), što nedvojbeno možemo smatrati potvrdom da je bio i ostao pripadnikom rimokatoličke crkve i da je doktorirao na jednom katoličkom sveučilištu u Rimu. Spremajući doktorat istovremeno vrši dužnost kapelana u bratovštini sv. Jeronima. Postaje kanonik zagrebačkog kaptola još iste godine, arhiđakon bekšinski, pa varaždinski, zatim dubički. Bio je zagrebački kanonik i arhiđakon bekšinski u svojoj 41 godini, naime saslušan je 9. lipnja g. 1579. kao svjedok. Upitno je da li je kao arhiđakon bekšinski sjedištem u Becsehelyu (ranije se naselje na mađarskom jeziku nazivalo Bekschun, odakle je sačuvana i njegova hrvatska verzija naziva) u Zaladskoj županiji, u blizini današnje mađarsko-hrvatske granice, morao udovljiti propisima o vizitacijama Zagrebačke biskupije koje sadrži Statut zagrebačkog kaptola iz 1334. godine. Prema tom statutu, arhiđakon je „morao pohađati župe svoga arhiđakonata, poučavati vjernike, ispitivati i ispravljati zapažene prijestupe i pogrješke, a teže slučajeve javljati biskupu. Ove pastoralne naravi obveze pohađanja župa u Arhiđakonatu Bekšin koji je do 1777. pripadao Zagrebačkoj biskupiji. U tom smislu su na Tridentskom saboru (1545. – 1563.) regulirane obveze biskupa dok vizitacije obavljaju njihovi ovlašćeni vizitatori. Upitno je da li je Antun Vramec, bekšinski arhiđakon boravio u tadašnjoj pretječi današnjeg Becsehelya, jest Bekšina. Vramec po svojoj dužnosti trebao se naći i na ovim prostorima. Može se pretpostaviti da je znao mađarski jer je na tim prostorima sastav pučanstva mahom bio mađarskog podrijetla.

Vramec u rano proljeće 1585. postaje stenjevački župnik, 1584. već se spominje istovremeno kao župnik stenjavački i varaždinski. Ali je već 21. rujna 1584. sigurno bio u Varaždinu; tamo je 1586., opet kod Ivana Manliusa tiskao svoje djelo Postillu, ranije 1578. kod istog tiskara svoju Kroniku.  Glavno djelo mu je Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom u kojem je obradio povijest od stvaranja svijeta do 1578. Pored Kronike poznata mu je Postilla na vsze leto po nedelne dni vezda znouich izpraulena szlouenszkim iezikom i Postilla veszda znovich zpravlena szlouenszkim ieszikom po godoune dni, na vszeleto (1586.) nastala u njegovoj zreloj dobi, kao četrdesetogodišnjeg autora, odnosno prije njegove smrti. Vjerojatno da mu je prvi rad pospješilo napredovanje i u crkvenoj hijerarhiji jer kao učeni doktor postaje kanonik (nepoznato je da kada), koju je čast obavljao do 1582. kada je navodno zbog ženidbe bio razriješen svoje svećeničke dužnosti.

Vramec je boravio i u Varaždinu, kao katolički župnik, te je kod Ivana Manliusa dao tiskati i svoje drugo djelo. Valja navoditi kako je protestantski tiskar Manlius tiskao rukopise i katoličkih autora, imajući u vidu poslovni interes, tj. dobit. Stoga bi bilo krajnje neoprezno, neodgovorno i neargumentirano Antuna Vramca uvrstiti među protestantske pisce, kao što je u hrvatskoj historiografiji već ranije za to bilo niz primjera.

Iz bilješke na str. [4] drugoga dijela Postille vidi se da je sudjelovao njezinu slaganju; drugovao je i na književni rad nagovorio gradskog suca Blaža Škrinjarića u Varaždinu.  Hrvatski pisac, telolog Antun Vramec preminuo 3. veljače 1588. godine, dok i više autora navodi kako je umro 1587. odnosno ima čak navoda i 1584. „U varaždinskom sudskom protokolu se 4. veljače spominje kao pokojni, tj. umro je prije toga dana. Vramec je posljednji puta dokumentiran kao živa osoba 15. ožujka 1587.” Čitanje Vramčeva drugog djela Postilla na vsze leto po nedelne dni vezda znouich szpraulena szlouenszkim iezikom. Po Antolu Vramcze Sz.P. Doctore i Czirkue Varasdinszke (signatura u pečuškoj Knjižnici Klimo: MNF: 12402) tiskana je u Varaždinu u tiskari Ivana Manliusa 1586. čiji je drugi primjerak poznat u Zagrebu u Sveučilišnoj knjižnici, a prema priopćenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog ima ga i u Ljubljani. Čitanje Postille ne predstavlja nikakav problem rođenom kajkavcu, pogotovu ako je iz Mađarske, odnosno ako živi u Hrvatskoj treba poznavati i hungarizme koji su tijekom stoljeća, od uspostave Zagrebačke biskupije za vrijeme sv. Ladislava (1094.) sustavno ulazili u praksu Crke u Hrvata, a kao takvi pretočeni su i kajkavski leksik. Vramec nudi svojim katolicima djelo tiskano „našim matherinim slovenskim jezikom“ ili kojega na drugom mjestu naziva „našega jezika“, pod kojim valja podrazumijevati hrvatski jezik. Izdavaču Alojzu Jembrihu dugujemo sa zahvalnošću što je 1990. godine ponovo tiskana Vramčeve Postilla. Vramec poslužio se srazmjerno puno mađarskim riječima, nerijetko naporedo davši i njihove hrvatske ekvivalente, npr. templom (ali u lok. vtemplumu), uz to navodi: cirkva, božja hiža itd. Sigurno da je znao mađarski jer u narodnom govoru jednog kraja ipak toliko tuđica (hungarizama) nije moglo biti rabljeno ili se čak i nije znalo za njegove mađarske nijanse. Svoju ću ovdašnju konstataciju trebati u nastavku teksta brojnim peldama, hoću reći primjerima dokazati jer su moje misli, Vramčevim izrazom rečeno: šantave i klaste i hrome, pa da ne ispadnu bolondaste, nekako bi valjalo postići kompromisno rješenje, tj. da ne daj Bože, budu i aldovane.

Priređivač Vramčevih Postilla Alojz Jembrih piše mi: „Vramec prevodi svoju Postillu iz nekih latinskih takvih Postilla pri čemu rabi i narodni leksik i stvara nove prevedenice, kalkira itd. No, sve to radi u skladu Tridentinskih smjernica što se tiče homilija, evanđelja su složena prema uzusu rimske komisije za liturgiju pri čemu se poštivala specifičnost svetaca u dotičnoj biskupiji. Temeljem Vremčevih potpisa na nekim latinskim Postillama ja sam zaključio da ih je on imao u ruci i koristio. Vramec se koristi sinonimima koji mogu imati stilističko izražajnu vrijednost on pretežito rabi sinonime u istoznačnim leksemima a na sličnoznačnim. Preuzima riječi iz drugih dijelekata. Njegov sinonimski postupak bi se mogao ovako odrediti. Njegove sinonimske posuđenice su mađarskoga, latinskoga i njemačkoga podrijetla njima treba dodati dijalekatske (štok. i čak.), zatim ima ih slovensko-štajersko-prekmurskih. Tako da je njegov jezik doista šarolik, to je jezik koji se književno tek oblikuje u njegovim Postillama; to je jezik drukčiji od jezika u Pergošićevu Dekretumu pravno djelo (1574. tiskano u Nedelišču).” Ipak usudio bih reći da Vramčevu Postillu trebat će usporediti sa nastalim Postillama i mađarskih autora, podjednako bilo katolika i bilo protestanata, da se donosi konačan sud.

Đuro Franković